Ines Kotarac u Galeriji Praktika
U četvrtak, 5. svibnja u 20 sati u galeriji Praktika otvorena je izložba Myself autorice Ines Kotarac. Novi ciklus fotografija nastao u posljednje četiri godine čine djela autoreprezentacijskog i intimnog karaktera.
Izložba naziva “Myself” autorice Ines Kotarac donosi novi ciklus fotografija nastao u posljednje četiri godine. U djelima autoreprezentacijskog i intimnog karaktera, portretima i aktovima izloženim na splitskoj izložbi Tanja Špoljar, autorica teksta koji prati izložbu, iščitava krhkost, nježnost i autoerotizam, ali im i daje i politički predznak.
- Tijelo i reprezentacija vlastitosti intimna je, ali i politička priča gdje “ono postaje mjesto zahtjeva za subjektivitetom”. Autorica se kroz fotografije predstavlja (nije predstavljena), preuzima ulogu aktivnog aktera i ja ih svakako iščitavam kao prilog feminističkim iskazima i propitivanju rodnih uloga. Kao što je Tereza de Lauretis napisala subjektivitet ima centralnu ulogu u feminističkoj politici i to u najmanje dva smisla. Prvi se odnosi na ispitivanje načina na koje su žene podvrgnute/potčinjene maskulinističkim definicijama ženskosti; drugi je istraživanje ženskog otpora procesima disciplinovanja, potraga za ženama kao samosvojnim subjektima”. Izlažući svoje tijelo autorica dekonstruira granice privatnog i javnog, maskulinog i femininog, života i umjetnosti, sebe i mnogih sebe. - iz teksta kataloga.
Izložba je organizirana u sklopu ciklusa queerIZLOŽBE u organizaciji kolektiva queerANarchive. Rad kolektiva financijski podržava Zakalda Kultura nova, a izložba je realizirana sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita.
Izložba se može razgledati svakog radnog dana od 18 do 21 sat, do 12. svibnja.
TekstTanje Špoljar u cijelosti možete pročitat u nastavku.
(pro)izvođenje sebe ili ponekad nam treba dokaz da postojimo
Povezivanje vizualnog i autobiografskog karakteristika je rada Ines Kotarac, bilo da se radi o portretima drugih, njoj dragih ljudi, prikazima toposa djetinjstva ili autoportretu: konstantnim traganjem za sobom ona proizvodi narativ u kojem brižna pažnja prema subjektu postaje mjesto slobode, reinterpretacije osobne ili kolektivne povijesti, mjesto otpora prema fiksiranosti identiteta.
Novi ciklus nastao u posljednje četiri godine odlikuju djela autoreprezentacijskog intimnog karaktera: autoportreti i aktovi u kojima iščitavamo krhkost, nježnost, autoerotizam i ono nešto što se krije ispod same pojavnosti, ispod gole kože i datosti tijela.
Autoportret od renesanse postaje česta tema u umjetnosti, a od sredine 19. stoljeća pratimo ga i kroz medij fotografije. On može biti izveden na puno načina: u ogledalu, tako da namjestimo kameru na fizičkoj distanci od nas samih, držeći kameru u rukama i manipulirajući kadrom, fotografirajući siluetu, sjenu, odraz u vodi: sve te načine bilježenja vlastitoga tijela koristi i Kotarac u svojim analognim i digitalnim fotografijama. U samoj srži medija fotografije jest da autor/ica ne stvara, već uzima, prisvaja: o kakvom se prisvajanju radi kada fotoaparat uperimo u vlastiti lik?
Zrcalo ima višestruko značenje - od priče da je izumljeno kao pomoćni alat za samospoznaju do činjenice da Zrcalna faza kod Lacana predstavlja konstituciju subjekta odnosno usvajanje rodnog identiteta. Ogledalo upućuje i na pojam narcizma (prema Albertiju Narcis je bio izumitelj slikarstva, a na neki način i autoportreta jer njegov je odraz u vodi bio dostupan samo njegovom pogledu). Odraz u zrcalu čest je motiv i kod Kotarac.
U nekim drugim fotografijama autorica uprizoruje poze koje su karakteristične za tradicionalne patrijarhalne reprezentacijske prakse u kojima je žensko tijelo objekt muškog pogleda, „žena kao predstava, muškarac kao nosioc pogleda“ (Laura Mullvey), a dio fotografija čine potpuno suprotni vizualni kodovi gdje se poigrava nimalo uljepšanim golim tijelom u javnom prostoru, skrivenim uvalama ili pak u suštinski intimnim životnim prostorima. Ti aktovi postaju još snažniji ako uzmemo u obzir kontekst odrastanja u vrlo patrijarhalnoj sredini i sram koji se javlja pri pogledu na golo tijelo i još više, pri reprezentaciji vlastitog. U trećima pak uzvraća pogled, gleda ravno u nas do te mjere da se mi počinjemo osjećati kao objekti rada.
Svi su ti prikazi eksternalizacija njenih mnogih realnosti, performativni iskazi, igra, poigravanje identitetima, kao što su prije nje činile Claude Cahun, Diane Arbus, Nan Goldin, Cindy Sherman, Sophie Calle ili Francesca Woodman.
Pomalo se osjećam kao voajer kada promatram fotografije, no voajerizam je ovdje prevaziđen jer naš pogled nema mogućnost vršenja kontrole, nije mu dana prilika za distancu - Kotarac nam dopušta da zavirimo u njenu intimu.
Tijelo i reprezentacija vlastitosti intimna je, ali i politička priča gdje “ono postaje mjesto zahtjeva za subjektivitetom”. Autorica se kroz fotografije predstavlja (nije predstavljena), preuzima ulogu aktivnog aktera i ja ih svakako iščitavam kao prilog feminističkim iskazima i propitivanju rodnih uloga. Kao što je Tereza de Lauretis napisala “subjektivitet ima centralnu ulogu u feminističkoj politici i to u najmanje dva smisla. Prvi se odnosi na ispitivanje načina na koje su žene podvrgnute/potčinjene maskulinističkim definicijama ženskosti; drugi je istraživanje ženskog otpora procesima disciplinovanja, potraga za ženama kao samosvojnim subjektima”. Izlažući svoje tijelo autorica dekonstruira granice privatnog i javnog, maskulinog i femininog, života i umjetnosti, sebe i mnogih sebe.
Ono što se ponekad čini samo kao odraz u zrcalu (ili mimesis) zapravo sadrži taj točan trenutak uzimanja fotografije, nas koji smo bili prije i nas koji ćemo biti te simultanost svih tih identiteta; u autoportretima autor/ica doživljava sebe kao sebe, ali i kao drugog, autoportret je uvijek interpretacija i opetovano samoistraživanje. Ja gledam sebe kako fotografiram sebe dok gledam sebe. Izloženi smo pogledu sebe samih - možda je to čak i teže od toga da nas netko drugi portretira jer smo prisiljeni suočiti se sa sobom.
Kad gledamo fotografije u albumima prisjećamo se konteksta, prostora, vremena, trenutaka, ljudi koji su bili oko nas, ljudi na koje smo tada mislili - povezujemo emocije, kao da čitamo dnevnik, “težimo tome da damo formu iskustvu i strukturu memoriji” (Brian Roberts).
I am that I am.Ponavljanje je neminovno u autoportretu, zaustavlja vrijeme, a svi ti autoportreti pomažu nam pri konstrukciji autobiografskog narativa (i smisla) - on je uvijek negdje između, nefiksiran, fragmentaran, kao dnevnik koji se treba pročitati na kraju života da bi se slika zaokružila - no ne možemo si pomoći, mi ga stvaramo i pokušavamo uhvatiti tijekom cijeloga života. Fotografiranje sebe je na neki način odgoda smrtnosti i dokaz da zaista postojimo. Ovdje sam, gledam se, kroz kameru uzimam sebe, ostajem zauvijek.
TekstTanje Špoljar u cijelosti možete pročitat u nastavku.
(pro)izvođenje sebe ili ponekad nam treba dokaz da postojimo
Povezivanje vizualnog i autobiografskog karakteristika je rada Ines Kotarac, bilo da se radi o portretima drugih, njoj dragih ljudi, prikazima toposa djetinjstva ili autoportretu: konstantnim traganjem za sobom ona proizvodi narativ u kojem brižna pažnja prema subjektu postaje mjesto slobode, reinterpretacije osobne ili kolektivne povijesti, mjesto otpora prema fiksiranosti identiteta.
Novi ciklus nastao u posljednje četiri godine odlikuju djela autoreprezentacijskog intimnog karaktera: autoportreti i aktovi u kojima iščitavamo krhkost, nježnost, autoerotizam i ono nešto što se krije ispod same pojavnosti, ispod gole kože i datosti tijela.
Autoportret od renesanse postaje česta tema u umjetnosti, a od sredine 19. stoljeća pratimo ga i kroz medij fotografije. On može biti izveden na puno načina: u ogledalu, tako da namjestimo kameru na fizičkoj distanci od nas samih, držeći kameru u rukama i manipulirajući kadrom, fotografirajući siluetu, sjenu, odraz u vodi: sve te načine bilježenja vlastitoga tijela koristi i Kotarac u svojim analognim i digitalnim fotografijama. U samoj srži medija fotografije jest da autor/ica ne stvara, već uzima, prisvaja: o kakvom se prisvajanju radi kada fotoaparat uperimo u vlastiti lik?
Zrcalo ima višestruko značenje - od priče da je izumljeno kao pomoćni alat za samospoznaju do činjenice da Zrcalna faza kod Lacana predstavlja konstituciju subjekta odnosno usvajanje rodnog identiteta. Ogledalo upućuje i na pojam narcizma (prema Albertiju Narcis je bio izumitelj slikarstva, a na neki način i autoportreta jer njegov je odraz u vodi bio dostupan samo njegovom pogledu). Odraz u zrcalu čest je motiv i kod Kotarac.
U nekim drugim fotografijama autorica uprizoruje poze koje su karakteristične za tradicionalne patrijarhalne reprezentacijske prakse u kojima je žensko tijelo objekt muškog pogleda, „žena kao predstava, muškarac kao nosioc pogleda“ (Laura Mullvey), a dio fotografija čine potpuno suprotni vizualni kodovi gdje se poigrava nimalo uljepšanim golim tijelom u javnom prostoru, skrivenim uvalama ili pak u suštinski intimnim životnim prostorima. Ti aktovi postaju još snažniji ako uzmemo u obzir kontekst odrastanja u vrlo patrijarhalnoj sredini i sram koji se javlja pri pogledu na golo tijelo i još više, pri reprezentaciji vlastitog. U trećima pak uzvraća pogled, gleda ravno u nas do te mjere da se mi počinjemo osjećati kao objekti rada.
Svi su ti prikazi eksternalizacija njenih mnogih realnosti, performativni iskazi, igra, poigravanje identitetima, kao što su prije nje činile Claude Cahun, Diane Arbus, Nan Goldin, Cindy Sherman, Sophie Calle ili Francesca Woodman.
Pomalo se osjećam kao voajer kada promatram fotografije, no voajerizam je ovdje prevaziđen jer naš pogled nema mogućnost vršenja kontrole, nije mu dana prilika za distancu - Kotarac nam dopušta da zavirimo u njenu intimu.
Tijelo i reprezentacija vlastitosti intimna je, ali i politička priča gdje “ono postaje mjesto zahtjeva za subjektivitetom”. Autorica se kroz fotografije predstavlja (nije predstavljena), preuzima ulogu aktivnog aktera i ja ih svakako iščitavam kao prilog feminističkim iskazima i propitivanju rodnih uloga. Kao što je Tereza de Lauretis napisala “subjektivitet ima centralnu ulogu u feminističkoj politici i to u najmanje dva smisla. Prvi se odnosi na ispitivanje načina na koje su žene podvrgnute/potčinjene maskulinističkim definicijama ženskosti; drugi je istraživanje ženskog otpora procesima disciplinovanja, potraga za ženama kao samosvojnim subjektima”. Izlažući svoje tijelo autorica dekonstruira granice privatnog i javnog, maskulinog i femininog, života i umjetnosti, sebe i mnogih sebe.
Ono što se ponekad čini samo kao odraz u zrcalu (ili mimesis) zapravo sadrži taj točan trenutak uzimanja fotografije, nas koji smo bili prije i nas koji ćemo biti te simultanost svih tih identiteta; u autoportretima autor/ica doživljava sebe kao sebe, ali i kao drugog, autoportret je uvijek interpretacija i opetovano samoistraživanje. Ja gledam sebe kako fotografiram sebe dok gledam sebe. Izloženi smo pogledu sebe samih - možda je to čak i teže od toga da nas netko drugi portretira jer smo prisiljeni suočiti se sa sobom.
Kad gledamo fotografije u albumima prisjećamo se konteksta, prostora, vremena, trenutaka, ljudi koji su bili oko nas, ljudi na koje smo tada mislili - povezujemo emocije, kao da čitamo dnevnik, “težimo tome da damo formu iskustvu i strukturu memoriji” (Brian Roberts).
I am that I am.Ponavljanje je neminovno u autoportretu, zaustavlja vrijeme, a svi ti autoportreti pomažu nam pri konstrukciji autobiografskog narativa (i smisla) - on je uvijek negdje između, nefiksiran, fragmentaran, kao dnevnik koji se treba pročitati na kraju života da bi se slika zaokružila - no ne možemo si pomoći, mi ga stvaramo i pokušavamo uhvatiti tijekom cijeloga života. Fotografiranje sebe je na neki način odgoda smrtnosti i dokaz da zaista postojimo. Ovdje sam, gledam se, kroz kameru uzimam sebe, ostajem zauvijek.
Primjedbe
Objavi komentar