Pederluk kao tjelesno iskustvo




U očekivanju Split Pridea nameće se pitanje koga taj Pride zastupa i brani. Pride koji predvodi neoliberalni gradonačelnik, Pride čije financiranje nije ostvareno kroz model financiranja javnih potreba grada već isključivo dobrom voljom tog istog gradonačelnika, ne toliko zbog loših namjera pa ni neznanja samih organizatora, već zbog strukturalnih razloga koji proizlaze iz ovisnosti manifestacije o dobroj volji samo jednog čovjeka, velikog donatora, postao je Pride bez zajednice koju zastupa.
Marginalizirana pozicija gejeva i lezbijki koja im je kroz povijest istovremeno pružala i nametala kritičku poziciju, drugačija seksualnost koja se prema društvenim normama subverzivno odnosila tako nisu teme koje progovaraju kroz Pride. Mala grupica istomišljenika koja svoju identitetsku realizaciju nalazi u provedbi zakona i integraciji LGBT osoba u te iste zakone zapravo doprinosi zatiranju svega onog drugačijeg, kritičkog i subverzivnog, onog što je zapravo zajednicu činilo održivom kroz stoljeća njene represije.  

  

Pozicija gradonačelnika – donatora tu prestaje biti individualna pozicija pojedinca, njega možemo gledati kao simbol neoliberalne integracije i normalizacije svega različitog, pa tako i pederluka. Kao uvjet takvog prihvaćanja gejevi, pa i lezbijke, barem oni koji ponosno marširaju u povorkama, pristali su na odbacivanje same seksualnosti kao okosnice njihova identiteta. Nije nju uvjetovao sam gradonačelnik – donator, ali kao što smo rekli on tu stoji u ime današnjeg neoliberalnog, konzervativnog društva, u čijim temeljima nalazimo uklanjanje seksualnog iz sfere javnog paralelno s ukidanjem pojma zajedničkog. Seksualno postaje privatno, a privatno, između ostalog, biva kontrolirano kroz instituciju braka. 
Dobar put sramu od vlastite seksualnosti i unutar zajednice dodatno je utabao i LGBT aktivizam doprinijevši širenju institucije braka i na gejeve i lezbijke. Zagovaranje bračne jednakosti tako je bilo i glavna tema prethodnih Prideova i u Splitu. Seksualnost i prakse koje ju definiraju time su ponovo vraćene u svoja četiri zida te prestaju biti dio javnog diskursa zajednice. Pride, kao i cijeli program oko njega, tako postaje manifestacija koja podupire politke srama vezane uz seksualne prakse i seksualnost. Jer da se na Prideu zagovaraju slobodne seksualne prakse, zahtjevaju seksualne slobode u javnom prostoru grada, da se priča o seksu i seksualnosti kao temelju zajednice i na kraju da se propituju razlozi njena uklanjanja iz javnog diskursa gradonačelnik – donator sigurno ne bi ponosno predvodio povorku i dao novce za nju. Ili u simboličkom smislu, društvo s jedne strane, LGBT zajednica s druge teško bi prihvatili takav Pride.
Odgovor na pitanje s početka teksta dakle glasi: Pride zastupa i brani one pripadnike zajednice koji su radi integracije u društvo spremni odbaciti ili barem zataškati svoje seksualne porive, prilagođavajući ih onima koje prihvaća dominantno društvo.

  
Upravo zato, prije odlaska na Pride morao sam svratiti na gej plažu i podsjetiti se na autentični pederluk. Pogled na čvrst kurac muškarca, njegova volja da se uputi za mnom u obližnji šumarak, neobuzdani seks pod podnevnim suncem okružen trstikama koje samo smetaju ali ipak doprinose autentičnosti doživljaja, tjelesno je iskustvo koje je gej zajednicu održavalo stoljećima. Iskustvo je to na kojem se formira gej identitet, iz kojeg nastaje zajednica. Zato na Pride odlazim sa ostacima soli, znoja, mirisa i sperme muškarca sa plaže na svojoj koži. Kao trag istinskog pederluka s kojim bi Pride trebao uspostaviti odnos prije nego ga zatre. Prihvaćajući drugačije bez uvjetovanja njegove normalizacije, društvo bi možda pronašlo i nove modele postojanja koji bi ponudili rješenje sve većim asimetrijama koje proizvodi današnji sistem kako u odnosima među ljudima tako i prema prirodi. 

  



Autor teksta i fotografija: Tonči K. Batalić

Primjedbe

Popularni postovi