Pederluk kao tjelesno iskustvo
U očekivanju
Split Pridea nameće se pitanje koga taj Pride zastupa i brani. Pride
koji predvodi neoliberalni gradonačelnik, Pride čije financiranje
nije ostvareno kroz model financiranja javnih potreba grada već
isključivo dobrom voljom tog istog gradonačelnika, ne toliko zbog
loših namjera pa ni neznanja samih organizatora, već zbog
strukturalnih razloga koji proizlaze iz ovisnosti manifestacije o
dobroj volji samo jednog čovjeka, velikog donatora, postao je Pride
bez zajednice koju zastupa.
Marginalizirana
pozicija gejeva i lezbijki koja im je kroz povijest istovremeno pružala i nametala kritičku
poziciju, drugačija seksualnost koja se prema društvenim normama
subverzivno odnosila tako nisu teme koje progovaraju kroz Pride. Mala
grupica istomišljenika koja svoju identitetsku realizaciju nalazi u
provedbi zakona i integraciji LGBT osoba u te iste zakone zapravo
doprinosi zatiranju svega onog drugačijeg, kritičkog i subverzivnog, onog što je zapravo zajednicu činilo održivom kroz stoljeća njene
represije.
Pozicija
gradonačelnika – donatora tu prestaje biti individualna pozicija
pojedinca, njega možemo gledati kao simbol neoliberalne integracije
i normalizacije svega različitog, pa tako i pederluka. Kao uvjet
takvog prihvaćanja gejevi, pa i lezbijke, barem oni koji ponosno
marširaju u povorkama, pristali su na odbacivanje same seksualnosti
kao okosnice njihova identiteta. Nije nju uvjetovao sam gradonačelnik
– donator, ali kao što smo rekli on tu stoji u ime današnjeg
neoliberalnog, konzervativnog društva, u čijim temeljima nalazimo uklanjanje seksualnog iz sfere javnog paralelno s ukidanjem pojma zajedničkog. Seksualno postaje privatno, a privatno, između ostalog, biva kontrolirano kroz instituciju braka.
Dobar put sramu od vlastite seksualnosti i unutar zajednice dodatno je utabao i LGBT aktivizam doprinijevši širenju institucije braka
i na gejeve i lezbijke. Zagovaranje bračne jednakosti tako je bilo i
glavna tema prethodnih Prideova i u Splitu. Seksualnost i prakse koje
ju definiraju time su ponovo vraćene u svoja četiri zida te
prestaju biti dio javnog diskursa zajednice. Pride, kao i cijeli
program oko njega, tako postaje manifestacija koja podupire politke
srama vezane uz seksualne prakse i seksualnost. Jer da se na Prideu
zagovaraju slobodne seksualne prakse, zahtjevaju seksualne slobode u
javnom prostoru grada, da se priča o seksu i seksualnosti kao
temelju zajednice i na kraju da se propituju razlozi njena uklanjanja iz javnog diskursa gradonačelnik – donator sigurno ne bi ponosno
predvodio povorku i dao novce za nju. Ili u simboličkom smislu,
društvo s jedne strane, LGBT zajednica s druge teško bi prihvatili takav Pride.
Odgovor na
pitanje s početka teksta dakle glasi: Pride zastupa i brani one
pripadnike zajednice koji su radi integracije u društvo spremni
odbaciti ili barem zataškati svoje seksualne porive, prilagođavajući
ih onima koje prihvaća dominantno društvo.
Upravo zato,
prije odlaska na Pride morao sam svratiti na gej plažu i podsjetiti
se na autentični pederluk. Pogled na čvrst kurac muškarca, njegova
volja da se uputi za mnom u obližnji šumarak, neobuzdani seks pod
podnevnim suncem okružen trstikama koje samo smetaju ali ipak
doprinose autentičnosti doživljaja, tjelesno je iskustvo koje je gej
zajednicu održavalo stoljećima. Iskustvo je to na kojem se formira gej identitet, iz kojeg nastaje zajednica. Zato na Pride odlazim sa ostacima soli, znoja, mirisa i
sperme muškarca sa plaže na svojoj koži. Kao trag istinskog
pederluka s kojim bi Pride trebao uspostaviti odnos prije nego ga
zatre. Prihvaćajući drugačije bez uvjetovanja njegove normalizacije, društvo bi možda pronašlo i nove modele postojanja koji bi ponudili rješenje sve većim asimetrijama koje proizvodi današnji sistem kako u odnosima među ljudima tako i prema prirodi.
Primjedbe
Objavi komentar