Da je lako, razvojem publike bavio bi se svatko
Kroz radionicu primitivnog uveza koja se održala prosincu istraživanje publike koje je za kolektiv u 2018. godini provodila Diana Magdić dobilo je i svoju knjižnu formu. Svaka ručno rađena knjiga jedinstveni je primjerak nastao povezivanjem teksta autorice s recikliranjem starog promotivnog materijala kolektiva, pretežno plakata i deplijana qIZLOŽBI i analognih fotografija snimljenih idijot kamerom na Splitskom prideu. U nastavku donosimo tekst Da je lako, razvojem publike bavio bi se svatko, a jednu varijantu knjižice možete prelistati OVDJE.
Metode i alati razvoja publike temelje se u osnovi na dva uvjeta – interesima populacijske baze u kojoj neki program koji traži publiku djeluje i mogućnostima organizatora tog programa da do publike dopru, odnosno kreiraju interes tamo gdje ga nema. Nezavisne organizacije pritom dijele dio problema onih institucionalnih – konvencionalni masovni marketinški alati, kada i uđu u budžete, u pravilu zahvaćaju samo stariju populaciju, društvene mreže u pravilu srednju, a put do mlađih pretvorio se u traganje u dinamičnom, stalno promjenjivom polju trendova uz vrlo teško predvidive rezultate. Kada se to polje suzi u specifičan queer okvir, vrijednosni i motivacijski faktori nečijeg uključivanja u programe koje produciraju queer organizacije nalaze dodatno i pred izazovom formuliranja samog poziva u prosječno konzervativnom društvu gdje je i sama pozicija publike, a ne sudionika, izvjesna deklaracija pripadnosti.
"Istraživanje publike" kojem su ciljevi, među ostalim, bili ustanoviti kojim kanalima vijesti o određenim događanjima do publike dolaze te koje programe preferira, provedeno je stoga u dvjema prilikama kada su pripadnici ciljane društvene skupine bili na okupu – na Gay Prideu 2018 i na jednom od Zvjerinjaka, glazbeno-zabavnih programa u Domu mladih. Od ukupno popunjenih 90 anketnih upitnika, 71 je ispunjen na Prideu, a 19 na Zvjerinjaku. Nije prikupljeno dovoljno jasnih odgovora da se ustanove korelacije između društveno-ekonomskih faktora i preferenci ispitanika pa ja analiza po spolu, seksualnom opredjeljenju, obrazovanju ili prihodima bespredmetna, no prvi značajan indikator za populaciju koja velikom većinom (84 %) ne pohodi niti jedan od u anketi navedenih programa jest da gotovo svi znaju za najmanje jednu lokalnu organizaciju koja takve programe provodi, što bi se moglo interpretirati i kao prvi korak u pristupu.
Drugi značajan indikator je da sudionici Pridea dolaze još uvijek dominantno (66 %) zbog prosvjeda za svoja prava, a u bitno manjoj mjeri zbog osjećaja pripadnosti (6 %), solidarnosti, zabave/društva, ekipe, upoznavanja partnera/partnerice, upoznavanja novih ljudi (4 %), a nitko zbog programa, seksa, uživanja u povorci i slavlja, LGBTQ turista u gradu ili tradicije. Možemo zaključiti da je Pride još uvijek politička gesta i skup, a ne program koji bi okupljao ljude u nekom vidu zabave kako, uz političke aspekte, viđamo na sličnim skupovima u zapadnim društvima. Svega nekoliko ispitanika – samo njih četvoro – ima iskustvo Pridea van Hrvatske. Možemo pretpostaviti da se u tome krije i dio razloga zašto je većina te populacije očito nespremna prihvatiti i pratiti one aspekte queer programa koji nisu dominantno angažirani i zašto je interes, prema analizi posjeta programa QueerAnArchivea i srodnih organizacija, za, primjerice, izložbe, koncerte i predstave koje organiziraju, ma koliko umjetnički atraktivne, kontinuirano slab.
Iz samih rezultata istraživanja mogao bi se izvesti sasvim suprotan zaključak jer je prema njima deklarirana učestalost redovitih posjeta filmskih projekcija i izložbi tolika da bi pitanje razvoja publike takvih programa u Splitu bilo sasvim bespotrebno. Na anketno pitanje gdje imaju prilike upoznati druge pripadnike queer populacije i koliko često posjećuju navedena mjesta, gotovo 2/3 ispitanika navelo je filmske projekcije i izložbe kao redovita mjesta susreta, svega nešto manje nego koncerte (72 %) i klubove (78 %), što je bilo predvidljivo. Činjenica da to ne odgovara empirijskom uvidu i višegodišnjem praćenju posjećenosti, u okviru ovog istraživanja u najboljem se slučaju može čitati kao namjera dolaska, odnosno postojanje informacije da takvi programi postoje. Slično, kod radionica i edukativnih programa, koji su prosječno ipak više posjećeni, izgleda da, uz načelne, motivaciju i informaciju, samo još nedostaje konkretno usmjeren poziv koji će i konkretno motivirati ljude da na takve programe dolaze. Na tom tragu, uvjerljivo najposjećeniji programi – klupski – mogli bi se za one programe kojima je posjećenost velika, vezati i neposredno terminski za ove koji imaju relativno malo posjetitelja što, uostalom, funkcionira za trajanja raznih festivala.
Manji broj ispitanika, njih 32 %, zainteresirano je za druženje u prirodi, sličan postotak (36 %) za druženja na otvorenom općenito (u parkovima, uz more, na plažama), a značajno ih manje same sportske aktivnosti vidi kao kanal za uživanje nekog programa ili zabave. Otprilike 2/3 druži se po kućnim zabavama najmanje jednom u tri mjeseca, bez određenog programa. Za književne kružoke ne zanima se gotovo nitko, ali je svaki deseti na pitanje na kakva bi organizirana događanja rado dolazili, odgovorio sa – tribine.
Kada se napravi presjek najuspješnijih programa, a i onih koji su prema istraživanju najpopularnija, idealna mjesta odvijanja su manji klupski prostori, po mogućnosti s otvorenom terasom. Druga značajna karakteristika koja privlači publiku je mogućnost nekog oblika sudjelovanja u programu, kreativnog, kroz diskusiju, edukaciju...
S obzirom da, prema istraživanju, beznačajan broj njih ima prilike upoznavati LGBTQ i queer ekipu u svojem svakodnevnom, fakultetskim ili radnom okruženju te da su prosječno skloni biti publika queer i umjetničkim programima općenito, ispitanici predstavljaju publiku koja bi se mogla njegovati i širiti dvama elementima prilagodbe – većom i eksplicitnijom angažiranošću programa te te što čvršćim uključivanjem sudionika u njihovo ko-kreiranje. Gledatelji u konvencionalnom smislu nisu, sudeći po istraživanju, tip publike u koji ima svrhe investirati, dok je ovu drugu, "komunikativnu" grupu posjetitelja, poželjno motivirati mogućnošću da se, uz zadržavanje distance ovisno o vlastitom karakteru i raspoloženju, u programima pojavljuju kao – sudionici. Takav pristup trebao bi naročito funkcionirati kod mlađe populacije i usmenog širenja poziva pa onda možda i svojevrsnog hypea, jer plakati, web-reklamiranje, a ni ostali oblici medijskog oglašavanja, ne izazivaju u ovakvom tipu sadržaja njihov interes niti povjerenje.
Konačno, ostaje pitanje koliko je publike uopće potrebno očekivati na projekciji eksperimentalnog filma u gradu od niti 200.000 stanovnika, bez filmske akademije i u kojem su i komercijalna kina te kinotečni program – slabo posjećeni? Razvijati publiku takvih, pa i queer programa, i ocjenjivati njihovu uspješnost prema broju posjetitelja, a bez društvenih i kulturnih preduvjeta za koje možda treba i desetljeća, jednostavno je nepotrebno i pogrešno usmjereno nastojanje da se iz brojki čita kvaliteta, pa čak i uspješnost nekog organizatora da publiku privuče. Sav sličan sadržaj traži veliko, pa i financijski značajno ulaganje u animiranje publike, koje u nas, prema njihovim izvješćima, ne mogu odraditi ni institucije.
S druge strane, publici očito nedostaje onakva vrsta sadržaja koja, uz neobaveznu zabavu, uključuje i izvjestan jasno angažirano određen aspekt kao motivator. Tu je onda i izvjestan prostor za manipulaciju i prilagdbu načina predstavljanja određenih sadržaja, uz već ranije predloženu labavu fuziju različitih sadržaja poput, primjerice, koncerata i izložbi. Programi kao akcije usmjerene na vrlo konkretne ciljeve, a u kojima može onda aktivno doprinositi i publika, potencijalno su rješenje problema posjećenosti svih onih programa koji je kvalitetom i sada zaslužuju, a publici koja ih treba prolaze ispod radara.
Drugi značajan indikator je da sudionici Pridea dolaze još uvijek dominantno (66 %) zbog prosvjeda za svoja prava, a u bitno manjoj mjeri zbog osjećaja pripadnosti (6 %), solidarnosti, zabave/društva, ekipe, upoznavanja partnera/partnerice, upoznavanja novih ljudi (4 %), a nitko zbog programa, seksa, uživanja u povorci i slavlja, LGBTQ turista u gradu ili tradicije. Možemo zaključiti da je Pride još uvijek politička gesta i skup, a ne program koji bi okupljao ljude u nekom vidu zabave kako, uz političke aspekte, viđamo na sličnim skupovima u zapadnim društvima. Svega nekoliko ispitanika – samo njih četvoro – ima iskustvo Pridea van Hrvatske. Možemo pretpostaviti da se u tome krije i dio razloga zašto je većina te populacije očito nespremna prihvatiti i pratiti one aspekte queer programa koji nisu dominantno angažirani i zašto je interes, prema analizi posjeta programa QueerAnArchivea i srodnih organizacija, za, primjerice, izložbe, koncerte i predstave koje organiziraju, ma koliko umjetnički atraktivne, kontinuirano slab.
Iz samih rezultata istraživanja mogao bi se izvesti sasvim suprotan zaključak jer je prema njima deklarirana učestalost redovitih posjeta filmskih projekcija i izložbi tolika da bi pitanje razvoja publike takvih programa u Splitu bilo sasvim bespotrebno. Na anketno pitanje gdje imaju prilike upoznati druge pripadnike queer populacije i koliko često posjećuju navedena mjesta, gotovo 2/3 ispitanika navelo je filmske projekcije i izložbe kao redovita mjesta susreta, svega nešto manje nego koncerte (72 %) i klubove (78 %), što je bilo predvidljivo. Činjenica da to ne odgovara empirijskom uvidu i višegodišnjem praćenju posjećenosti, u okviru ovog istraživanja u najboljem se slučaju može čitati kao namjera dolaska, odnosno postojanje informacije da takvi programi postoje. Slično, kod radionica i edukativnih programa, koji su prosječno ipak više posjećeni, izgleda da, uz načelne, motivaciju i informaciju, samo još nedostaje konkretno usmjeren poziv koji će i konkretno motivirati ljude da na takve programe dolaze. Na tom tragu, uvjerljivo najposjećeniji programi – klupski – mogli bi se za one programe kojima je posjećenost velika, vezati i neposredno terminski za ove koji imaju relativno malo posjetitelja što, uostalom, funkcionira za trajanja raznih festivala.
Manji broj ispitanika, njih 32 %, zainteresirano je za druženje u prirodi, sličan postotak (36 %) za druženja na otvorenom općenito (u parkovima, uz more, na plažama), a značajno ih manje same sportske aktivnosti vidi kao kanal za uživanje nekog programa ili zabave. Otprilike 2/3 druži se po kućnim zabavama najmanje jednom u tri mjeseca, bez određenog programa. Za književne kružoke ne zanima se gotovo nitko, ali je svaki deseti na pitanje na kakva bi organizirana događanja rado dolazili, odgovorio sa – tribine.
Kada se napravi presjek najuspješnijih programa, a i onih koji su prema istraživanju najpopularnija, idealna mjesta odvijanja su manji klupski prostori, po mogućnosti s otvorenom terasom. Druga značajna karakteristika koja privlači publiku je mogućnost nekog oblika sudjelovanja u programu, kreativnog, kroz diskusiju, edukaciju...
S obzirom da, prema istraživanju, beznačajan broj njih ima prilike upoznavati LGBTQ i queer ekipu u svojem svakodnevnom, fakultetskim ili radnom okruženju te da su prosječno skloni biti publika queer i umjetničkim programima općenito, ispitanici predstavljaju publiku koja bi se mogla njegovati i širiti dvama elementima prilagodbe – većom i eksplicitnijom angažiranošću programa te te što čvršćim uključivanjem sudionika u njihovo ko-kreiranje. Gledatelji u konvencionalnom smislu nisu, sudeći po istraživanju, tip publike u koji ima svrhe investirati, dok je ovu drugu, "komunikativnu" grupu posjetitelja, poželjno motivirati mogućnošću da se, uz zadržavanje distance ovisno o vlastitom karakteru i raspoloženju, u programima pojavljuju kao – sudionici. Takav pristup trebao bi naročito funkcionirati kod mlađe populacije i usmenog širenja poziva pa onda možda i svojevrsnog hypea, jer plakati, web-reklamiranje, a ni ostali oblici medijskog oglašavanja, ne izazivaju u ovakvom tipu sadržaja njihov interes niti povjerenje.
Konačno, ostaje pitanje koliko je publike uopće potrebno očekivati na projekciji eksperimentalnog filma u gradu od niti 200.000 stanovnika, bez filmske akademije i u kojem su i komercijalna kina te kinotečni program – slabo posjećeni? Razvijati publiku takvih, pa i queer programa, i ocjenjivati njihovu uspješnost prema broju posjetitelja, a bez društvenih i kulturnih preduvjeta za koje možda treba i desetljeća, jednostavno je nepotrebno i pogrešno usmjereno nastojanje da se iz brojki čita kvaliteta, pa čak i uspješnost nekog organizatora da publiku privuče. Sav sličan sadržaj traži veliko, pa i financijski značajno ulaganje u animiranje publike, koje u nas, prema njihovim izvješćima, ne mogu odraditi ni institucije.
S druge strane, publici očito nedostaje onakva vrsta sadržaja koja, uz neobaveznu zabavu, uključuje i izvjestan jasno angažirano određen aspekt kao motivator. Tu je onda i izvjestan prostor za manipulaciju i prilagdbu načina predstavljanja određenih sadržaja, uz već ranije predloženu labavu fuziju različitih sadržaja poput, primjerice, koncerata i izložbi. Programi kao akcije usmjerene na vrlo konkretne ciljeve, a u kojima može onda aktivno doprinositi i publika, potencijalno su rješenje problema posjećenosti svih onih programa koji je kvalitetom i sada zaslužuju, a publici koja ih treba prolaze ispod radara.
Radionica i istraživanje provedeni su u sklopu programa qRADIONICE, uz finacijsku podršku Ministarstva kulture RH. Rad kolektiva queerANarchive podržava Zaklada Kultura nova.
Primjedbe
Objavi komentar