10. kolovoza 2014.

Pisali su o nama: Crol - Svaki oblik javnog djelovanja je politički

Prenosimo razgovor Antonele Marušić s jednim od osnivača queerANarchiv-a objavljen na portalu Crol 7. kolovoza 2014.


Nakon više od deset godina jačanja zagrebačke LGBT scene došlo je vrijeme da zagovaračku i kulturno-društvenu platformu za vidljivost ove zajednice izgradi i Split. Ne treba sumnjati da je riječ o gradu koji posjeduje znatan potencijal za razvoj ovog sektora civilnog društva, no Split i Dalmacija još uvijek se nalaze u prvoj petoljetki borbe za prava i prostore širenja područja LGBT borbe.
Pionirske projekte na osnaživanju i afirmaciji splitske LGBT zajednice već godinama volonterski razvija nekolicina aktivista i aktivistkinja, a među najstarijima je Splićanin Tonči Kranjčević Batalić. S njim smo razgovarali o sadašnjosti i budućnosti splitske LGBT scene, ali i projektima koji su pokrenuti posljednjih godina.
qSPORT organizacija čiji si tajnik više je od puke sportske udruge koja organizira rekreativne sportske treninge. Negdje sam pročitala i zanimljiv podatak da je Qsport prva splitska LGBT udruga, je li to točno?
– Dakle, qSPORT je udruga osnovana u Zagrebu, godinama smo se i u Splitu okupljali te na turnirima nastupali pod tim imenom. 2012. u Splitu smo organizirali godišnju skupštinu Europske federacije gej i lezbijskog sporta (European Gay and Lesbiona Sport Federation) te smo se iz praktičnih razloga godinu ranije i službeno registrirali kao udruga. Tako splitska udruga službeno postoji od 2011. godine i to pod imenom Queer Sport Split - QSS.
Od prvih okupljanja u Splitu, još tamo negdje 2005. ideja iza queer sporta je formiranje zajednice kroz sport, rekreaciju i društvene aktivnosti. Imali smo odbojkašku grupu koja je jedno vrijeme igrala i u lokalnoj amaterskoj ligi, plivačku grupu čiji članovi redovito idu na europske LGBT turnire, imali smo i kuglanje, badminton, planinarenje. Kao grupe, sve su se raspale nakon nekog vremena. Danas se samo pojedinci aktivno bave sportom i idu na neke turnire, povremeno se netko nađe i odigra meč badmintona ali organizirane redovite sportske aktivnosti trenutno nema. Sportske aktivnosti su lagano zamrle od kada organiziramo plesnjaQ, mjesečni klupski program. Očigledno je ljudima bilo više do druženja nego do sporta pa svoje potrebe sad zadovoljavaju na partiju. Toj tezi u prilog ide i činjenica da se programqueerDOMAĆINSTVO, koji također provodimo zadnjih par godina, uspio održati. Ovdje se radi o okupljanju uz hranu i kolače, druženje uz pletenje i kukičanje. Za taj smo program ove godine dobili i financijsku podršku iz sredstava za javne potrebe u kulturi Grada Splita. Dio radionica organiziramo u Domu mladih u suradnji su Koalicijom udruga mladih, s kojima organiziramo i plesnjaQ u klubu Kocka.
Zajedno s qSPORT-om iz Zagrebe redovito organiziramo i odlazak na Vis za vrijeme viškog plivačkog maratona. Plivači i plivačice iz qSPORT-a i QSS-a sudjeluju na maratonu, a tamo organiziramo i ljetno izdanje plesnjaQa, te drugi popratni queer program. plesnjaQ ove godine ide u suradnji s Zbeletronom iz Zagreba i udrugom Flomaster iz Splita, te u sklopu programa UPS! - Ujedinjena party scena. Maraton, parti i ostali program kao izrada rainbow duge na napuhivanje, joga, odlasci na plažu i ove godine se odvijaju za vikend od 15. do 17. kolovoza.

AKTIVIZAM VUNOM I KONCEM
Iz kućnih okupljanja nastao je i zanimljiv programa nazvan queerDOMAĆINSTVO. O čemu je riječ?
– Od ideje da naučimo plesti na neformalnim okupljanjima po domovima došli smo od propitivanja rodnih određenosti i pozicija moći kroz gerilsko pletenje - yarn bombin, ili kako se sve danas naziva aktivizam vunom i koncem. Snažnu poruku koje ovakve intervencije mogu poslati otkrili smo pred drugi splitski Pride. Tadašnja gradska uprava pokušala je povorci osporiti pravo na okupljanje u javnom prostoru grada, na rivi koju se inače zove dnevnim boravkom Splićana i Splićanki. Mi smo u svojim dnevnim boravcima ispleli rainbow zastave te ih iznijeli na rivu, javni boravak grada i tako je poslana poruka o javnom prostoru grada kao zajedničkom prostoru svih građana. Ideja o reakciji na aktualne probleme intervencijama pletivom u urbano tkivo grada postala je sastavni dio queerDOMAĆINSTVa, pa tako i ove godine, u suradnji s Clubture-om, provodimo i program Maraton na iglama koji se odvija u Dubrovniku, Rijeci, Splitu i Zagrebu. U Splitu smo čipkama artikulirali prostor pred Domom mladih, u Dubrovniku okukičali žala na plažama, Rijeka i Zagreb su na redu na jesen. Intervencije provedene kroz program Maraton na iglama upućuju na javni prostor grada kao prostor zajedništva, a ne ekonomski resurs gradskih uprava.
qSPORT ima svoj upravni odbor, a s vremenom je stvorena i respektabilna mreža sportskih voditelja, koordinatora i volontera. Koliko je rada bilo potrebno da se od skromne rekreativne inicijative stvari podignu na današnju razinu?
– Hmm, respektabilna mreža sportskih voditelja, koordinatora i volontera je prejaka sintagma! Istina je da smo izgradili neku mrežu, imamo ljude koji su zainteresirani za razne sportske i društvene aktivnosti i ponekad nešto uspijemo izvući. U zadnje vrijeme to su plesnjaci, mali sportski program povodom splitskog pridea te taj ljetni parti na Visu. Ali kontinuiranih sportskih aktivnosti nema. Split je težak za raditi, interesa za sve ima, ali kad treba negdje doći i nešto napraviti onda je najteže skupiti ljude, još ako je to neka kontinuirana aktivnost, onda nema šanse.
Koja je uloga LGBT sportskih organizacija u zajednici i širem društvenom kontekstu?
– LGBT sportske organizacije prvenstveno imaju za cilj omogućiti druženje i treniranje u afirmativnoj atmosferi za svih, te podići vidljivost LGBT populacije kroz jednu društveno prihvatljivu aktivnost. Isključivost koja je prisutna svugdje u sportu, bilo na osnovu fizičkih predispozicija, godina, roda i sl., ovdje ne postoji. Sport je dostupan svima, prema njihovim željama i mogućnostima. Takvi su i turniri. Premda i ovdje postoji uzbuđenje oko medalja, onaj moto "važno je sudjelovati" uistinu se može primijeniti na LGBT turnirima. A u nekom širem kontekstu, svojim radom ovakve organizacije propituju sistem sporta kakvog ga poznajemo danas i ukazuju na drugačije, otvorenije modele.
Možeš li se za CroL prisjetiti svojih prvih susreta s queer sportom? Postoje li podatci o tome koliki je broj članova i simpatizera qsporta?
– S idejom queer sporta upoznao me Željko Blaće, jedan od osnivača qSPORTa. On ima volje "gnjaviti" ljude uživo i na društvenim mrežama te je uspio pokrenuti ovu priču u regiji. A za to je stvarno trebalo truda. Prvo zato što je ideja većini ljudi potpuno strana, pa treba vremena dok ju uopće prihvate, onda vremena dok se odluče priključiti i tek onda ih treba zadržati u tome. Sjećam se da je prvo veće putovanje na koje sam otišao bio odlazak na Eurogames u Barcelonu, 2008. To je sportsko iskustvo na nivou najvećih svjetskih i europskih događanja, a ujedno i otvoreno svima. U društvu nekoliko tisuća LGBTQ sportaša i sportašica iz cijele Europe i svijeta osjećao sam se kao dio jedne velike i snažne zajednice. Nakog toga sam se zagrijao za ideju queer sporta, pa se i aktivnije priključio u splitsku priču, gdje je već postojala grupica entuzijasta.
Koji su specifični problemi u organizaciji LGBT sporta u nas, koji vani? Često odlaziš na sportska LGBT natjecanja vani kao sportaš i aktivist, vjerujem da imaš zanimljiva usporediva/neusporediva iskustva?
– Neusporediva iskustva su da su na primjer u Danskoj svi sportski objekti javni te da ih svatko, bio to profesionalni sportski klub, dječja ili penzionerska organizacija, može dobiti besplatno na korištenje. Naravno, postoje neki prioriteti u dodjeli prostora, ali i svi na kraju dobiju svoj redoviti termin, i to besplatno, a od članarina financiraju rad kluba i trenera. Dok kod nas, dobiti termin na bazenu gotovo je nemoguća misija, a i financijsko opterećenje. Konkretno u Splitu, zbog neizbježnih najmova dvorane, cijena ulaznica na bazen ili cijena najma badminton terena, sve te grupe nisu dugo opstale. Organizirati neki ozbiljniji turnir mislim da bi bilo gotovo nemoguće. Što se tiče ostalih zanimljivih iskustava, ostao mi je u sjećanju veliki turnir u Kopenhagenu. Bile su to Outgames 2009. Bazen na kojem smo plivali bio je tek izgrađen i otvoren upravo ovim turnirom. Tokom tjedan dana koliko je takmičenje trajalo, gledalište je stalno bilo puno. Ljudi iz susjedstva dolazili su vidjeti novi bazen, gledati plivanje. Bakice su dovodile unuke, navraćale su grupe mladih. I nikome nije bilo ništa čudno što je to LGBT turnir. Takva je atmosfera u većini gradova gdje se odvijaju veća takmičenja, što ne znači da i tamo nema nekih problema. Mislim da se baš u tom istom Kopenhagenu dogodio i neki homofobni incident na nekom od sportova.
LGBTQ SPORTSKA PRIČA KAO BORBA ZA DRUŠTVENU AFIRMACIJU
Koliki je na omjer sudionika/ica iz istočnoeuropskih zemalja naspram onih iz zapadnoeuropskih? Jesu li ti ta putovanja, pored užitka sportskog nadmetanja, donijela i neke zanimljive aktivističke spoznaje?
– Zanimljiv je bio primjer organizacije Eurogamesa u Budimpešti 2012. godine. Takvi veliki turniri obično se događaju u gradovima u kojima gradske i državne uprave daju potpunu podršku ovakvim događanjima. Međutim, proces organizacije velikih turnira je dugogodišnji projekt, a u Mađarskoj se u međuvremenu bila promijenila stranka na vlasti. Desne i radikalno desničarske politike kakve su sada na vlasti tamo nisu susretljive prema ovakvim inicijativama i te su se igre jedva održale. Sve je bilo u popriličnoj izolaciji, pod strogom policijskom kontrolom. Ali među sudionicima vladala je posebna atmosfera. Svi su osjećali da se nalaze u nečem važnom i svima su te igre ostale u sjećanju. Tu se jasno razotkrio politički potencijal ovakvih turnira, koji često ostaje u drugom planu.
Inače, sudionika najčešće ima više iz zapadne Europe. Oni su bolje organizirani, imaju dužu tradiciju, a na koncu i više novaca. Veliki broj ljudi koji dolaze iz istočne Europe dolaze kroz program Outreach kroz koji se sufinancira njihovo sudjelovanje. Generalno gledajući, imam dojam da ljudi iz istočne Europe ovakvim događanjima pristupaju aktivistički, dok je za velik broj onih iz zapadne Europe to više jedan oblik zabave specifičan za zajednicu. Zanimljiva je situacija u Rusiji gdje su zakoni izrazito nepovoljni prema LGBTQ inicijativama. LGBTQ sportske organizacije su brojne i aktivne, članstva velika, pa takvo i prisustvo na turnirima. Za njih je cijela LGBTQ sportska priča definitivno borba za društvenu afirmaciju, sudjelovanje na turnirima motivacija da ustraju u tom.
Nakon četiri održane splitske povorke ponosa, qSPORT aktivnosti, prvih događaja splitske clubbing LGBT tima u vidu PlesnjaQa I otvaranja LGBT centra može se konačno reći da postoji organizirana LGBT aktivistička platforma u Splitu. Što joj, prema tvom mišljenju, trenutno nedostaje, a što su dobri temelji?
– Platforma, ako pod tim podrazumijevamo mrežu ljudi koji nešto rade, postoji. I to su temelji. Sve drugo nam nedostaje, a ozbiljnije iskustvo na prvom mjestu. U Splitu se tim nitko ne bavi na puno radno vrijeme, svi volontiraju. I to je pozitivno, ali tu ima hrpa posla koja se ne može obavljati usput. Nadalje, premda postoji podrška jednog dijela zajednice, Split je mali grad, zajednica još manja i to često nije dovoljno. Teško je izgraditi publiku, sakupiti članove, imati stalno novi priljev ljudi i zbog toga neki programi brzo propadnu. Treba prepoznati i s kakvom se zajednicom radi te naći najbolji način za ostvarenje programa i ciljeva. S obzirom da se nešto već godinama događa, nešto od toga smo očigledno i naučili.
LGBT život u Splitu i Dalmaciji postojao je i prije organizacije prvog Prajda i svih gore nabrojenih inicijativa. Koji prostori socijalizacije su opstajali u vrijeme još nerazvijenog dalmatinskog LGBT pokreta?
– Prostori socijalizacije uvijek su postojali. Danas je kafić Ghetto prepoznat kao mjesto gdje se zajednica neformalno okuplja, ranije je to bio Klub svjetskih putnika, i tako je vjerojatno uvijek postojalo neko neformalno mjesto. Konkretno što se tiče gej populacije, kao i svih muškaraca koji traže seks s muškarcem, tu su postojale, a i danas postoje štajge i gej plaže. A njima se bavi kolektiv queerANarchive.

Možeš li nam reći nešto o kolektivu queerANarchive čiji si suosnivač? Tko ga je zamislio, tko su osnivači? Novi projekti s posebnim naglaskom na projekt Cruising ekspedicije?
– queerANarchive nastao je poprilično neambiciozno negdje 2010. godine. U cijeloj priči o LGBTQ aktivizmu nije bilo prostora za seksualne prakse zajednice i njihove prostorne manifestacije u gradu. queerANarchive nastao je kao blog i fanzin koji prati zbivanja sa štajgi i plaža, koji donosi kroniku cruising kulture. S vremenom se interes proširio na specifičnosti queer seksualnosti, odnos seksualnosti s tijelom, prostorom i društvom. Danas queerANarchive provodi niz umjetničkih radionica koje kroz medije fotografije, filma, tiska i slično te pruža priliku sudionicima da ispitaju svoj odnos s tijelom, prostorom i seksualnošću. Jedan od takvih programa koji provodimo ove godine su i Cruising ekspedicije. U suradnji s umjetnicima i kartografima posjećujemo štajge, a sudionike ekspedicije potičemo da bilježe svoje iskustvo. Sakupljajući razna iskustva, u raznim umjetničkim medijima, cilj nam je izgraditi arhiv cruising kulture koje bilježi identitet pojedinih prostora grada koji su obilježeni gej praksama svakodnevnice. Arhiv tako postaje i potvrda postojanja zajednice i njenih specifičnih praksi, koje danas u vrijeme normalizacije često bivaju zanemarene.
Na koji način spajaš kustoske i aktivističke vještine? Postoji li projekt u kojem su one najzornije ujedinjene?
– Ne bih govorio o kustoskim i aktivističkim praksama kao o nečemu odvojenom. Pravno zagovarački aktivizam me ne zanima, ali svaki oblik javnog djelovanja je politički. Umjetničke prakse imaju mogućnost otvoriti javni diskurs o određenim temama koje me zanimaju i zato se time i bavim. Cijeli projekt queerANarchive je nastao s tom idejom.

Nema komentara:

Objavi komentar