14. ožujka 2018.

qIZLOŽBA - Sve i ona 1.1.


Sve i ona 1.1. izvedba je mlade zagrebačke autorice Tare Ivanišević koja će se održati 22. ožujka s početkom u 20 sati u galeriji Kluba Kocka u Domu mladih. Rad karakterizira “prolaznost, jedinstvenost trenutka, nemogućnost kopiranja i ponavljanja bez promjena, i tako dalje”, realizira se u zatečenom prostornom i institucionalnom kontekstu, sastoji se od unaprijed određene strukture koja predviđa kombinaciju fiksnih i improviziranih elemenata, te tematizira pitanje roda, prostora i načina njegove realizacije u 21. stoljeću.


Rad Sve i ona 1.1.izvedba je autorice Tare Ivanišević koja se realizira u zatečenom prostornom i institucionalnom kontekstu te se sastoji od unaprijed određene strukture koja predviđa kombinaciju fiksnih i improviziranih elemenata. Kao takav, po riječima same autorice, rad karakterizira “prolaznost, jedinstvenost trenutka, nemogućnost kopiranja i ponavljanja bez promjena, i tako dalje”. Ipak, zanimljiv je podatak koji autorica navodi u tekstu u kojem obrazlaže prvu izvedbu ovog rada, da je polazište ovog rada, priča Svijet i ona, ispisana pisaćom mašinom u jednom primjerku nastala kao refleksija o načinu pohrane i oblikovanja sadržaja na Internetu. Ta perspektiva otvara pitanje autorstva, pitanje koje je u doba tehničke reprodukcije umjetničkog djela, još 1936. godine postavio Walter Benjamin. U vrijeme digitalnih medija to pitanje postaje još aktualnije. Dok je Benjamin pisao kako je fotografija dokinula ideju o neponovljivosti slike, omogućujući njenu distribuciju u neograničenom broju identičnih kopija, suvremene digitalne tehnologije autorstvo dodatno dovode u pitanje i cijelim nizom alata, npr. filteri za fotografije na Instagramu i sl., kojima je već unutar same tehnologije zadan karakter i atmosfera fotografije, te tako uvjetovan i način na koji vidimo sebe i svijet oko sebe. U tom kontekstu, u vrijeme vlastite formacije kroz formalno obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti, autorica se odlučuje za potragu vlastitog autorstva u medijima koji joj omogućuju jedinstvenost i neponovljivost rada, inzistirajući na njegovoj materijalnosti i tjelesnosti. Međutim, to ne znači da okreće leđa suvremenosti i aktualnosti, upravo obrnuto, autorica je svjesna zatečenog stanja te se svojim radom refleksivno odnosi prema kontekstu njegova nastanka.



Objašnjavajući metodologiju svog rada autorica navodi kako svaki rad započinje osvrćući se oko sebe i gledajući što joj je na raspolaganju, te nastavlja: “Svrha takvog pristupa je uvažavanje ograničenja, toga što ‘neidealne’ okolnosti proizvode i reflektiranje zatečenog stanja.” Za razliku od prve zagrebačke izvedbe rada, nastale u institucionalnom okviru akademskog obrazovanja, splitska izvedba autoricu stavlja u potpuno drugačiji institucionalni okvir, onaj umjetničke produkcije na nezavisnoj kulturnoj sceni, uvodi ju u za nju nov prostor galerije koja djeluje u sklopu underground kluba te stavlja pred novu i nepoznatu publiku.

Ispitujući izvedbenu formu, u tu novu situaciju autorica ulazi s tijelom, pokretom, jezikom i tekstom koji su unaprijed zadani samo do određene mjere. Tijelo, “ograničeno svojom materijalnošću, iskustvima i neiskustvima” reagira na novu situaciju te istovremeno utjelovljuje ranije spomenuti tekst. Kroz utjelovljenje dva lika iz priče, jednog ženskog i jednog muškog autorica je cijelo vrijeme svjesna sebe i svoje tjelesnosti “... izgledam kao ja, raspolažem vlastitim vještinama i bivanjem sobom sam dobila ono što je moje, a ne njegovo. Svaki prijevod, svako utjelovljenje njega (i nje) bit će uvjetovan svim onim što sam ja.” To međusobno uvjetovanje autorice i likova razotkriva niz nemogućnosti i ograničenja izvedbene forme koja su vidljiva u klimavim karakternim i identitetskim crtama likova, ali i same autorice u trenutcima kada nije jasno povučena crta između autorice, njega i nje. I dok Nicholas Mirzoeff upravo digitalnu sliku, Internet i kulturu selfija definira kao polje u kojem se manifestira raspad čvrstih identiteta roda, spola, rase i klase kako ih je definiralo dvadeseto stoljeće, Tara Ivanišević potvrđuje isto u prolaznoj i nestabilnoj formi izvedbe, potvrđujući uporište rada u suvremenosti. 



Osvrćući se na problem roda, autorica između ostalog postavlja pitanje: “Trebaju li ona i on svoj rod na ikoji način izražavati, imati obilježenog ili vidljivog kako bi ga imali?“ Time gotovo da zaokružuje jednu gotovo stoljeće staru priču o performativnosti rodnog identiteta, priču koju su u avangardnoj umjetnosti započeli Man Ray i Marcel Duchamp portretima Rrose Sélavy dvadesetih godina prošlog stoljeća, te koja je svoju teoretsku i popularnu inačicu dobila devedesetih godina istog stoljeća s knjigom Nevolje s rodom Judith Butler te voguing subkulturom koja je performativnost roda uvela u popularnu kulturu svjetskih razmjera, od njene autentične manifestacije kao fenomena jedne manjinske skupine pa sve do ekranizacije istog u filmu Paris is burning Jennie Livingston te adaptacije za globalnu medijsku publiku u spotu Vogue Madonne. Danas, u vrijeme visoko razvijene vizualne kulture i digitalnih komunikacijskih kanala, kada gotovo da nema osobe koja pefromativonst vlastitog identiteta nije proživjela na društvenim mrežama, te kada govoreći o zamjenicama teoretičar/ka queera i roda Jack Halberstam vlastiti rod opisuje riječima “u najbolju ruku improviziran, nesiguran i češće krivo nego ispravno izgovoren, nerješiv i u stalnoj promjeni”, Tara Ivanišević svojom izvedbom otvara pitanje roda, prostora i načina njegove realizacije, u 21. stoljeću.



Tara Ivanišević rođena je 1990. godine u Zagrebu, gdje je 2017. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, na Odsjeku za animirani film i nove medije. U svojim radovima često istražuje svojstva i mogućnosti različitih medija (izvedba, tekst, crtež, fotografija...) i kako se teme grade iz njih. Od 2015. bliska je suradnica Najbolje.


Izložba Sve i ona 1.1. Tare Ivanišević realizirana je u sklopu programa qIZLOŽBE koji provodi kolektiv queerANarchive. Kustos programa je Tonči Kranjčević Batalić.Izložba je realizirana uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita. Rad kolektiva queerANarchive podržava Zaklada Kultura nova. Zahvale idu Galeriji umjetnina, Koaliciji udruga mladih i Multimedijalnom kulturnom centru Split.


queerANarchive kolektiv je za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulture koji djeluje od 2010. godine. U vrijeme normalizacije LGBT zajednice i retradicionalizacije društva bavi se partikularnostima queer kulture. Na međunarodnom nivou sudjelovao je u programima Queer Art Lab SpaceID Madrid (2013.). Activist in Residence u Baltic Art Center u Visbyju (2014.) i međunarodnom projektu Young Queer Europe (2015.-2016.) te konferencijama Unstraight Museum Conference, Stockholm (2016.) i Organ vida, Zagreb (2017.). Kolektiv je član Platforme Doma mladih.

Nema komentara:

Objavi komentar