Kultura gej kodova - putevi identifikacij

U Galeriji Praktika postavljena je izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti koja je rezultat umjetničkog istraživanja koje je kolektiv provodio kroz 2016. godinu. Jedan segment istraživanja bio je i mit o naušnici. Donosimo tekst Ivane Čuljak koji dekonstruira mit te fotografije Petre Mrše koje vizualiziraju istraživanje, s postava izložbe u zagrebačkom izložbenom prostru BAZA.

Unutar modnog sistema različite identitetske skupine razvile su vlastite komunikacijske prakse vidljive u obliku izgrađenog sustava međusobno povezanih odjevnih i tjelesnih znakova koji zajedno čine neverbalni pojmovnik. Pripadnici gej zajednice razvili su specifične znakove koji su nosioci poruke bilo kao označitelji u prostoru tijela (tetovaža, pirsing, skarifikacija…) bilo unutar odjevnih praksi kao promjenljivi ali etablirani nosioci poruka (džepna maramica / bandana u različitim bojama, kožne narukvice, remenje, kape i slično…). Iako su ovo identifikacijski znakovi unutar malih zajednica one se uspostavljaju kao trajni, premda tajni, jezik znakova koji ostavljaju tragove specifičnih praksi u urbanoj sredini i pomodnjavanju društva. Uloga tih znakova bila je zadržati dimenziju nevidljivog (skrivenog) unutar heteroseksualne matrice javne sfere, ali istovremeno napraviti vidljivim privatni identitet onima zainteresiranima koji to znaju prepoznati. Iako šire prihvaćeni, često ti vizualni znakovi funkcioniraju u lokalnoj sredini na autonoman način. Tako se u britanskoj gej kulturi, primjerice, pojavljuju antilopne cipele kao jasno uspostavljeni znak, a što navodi autorica Shaun Cole u tekstu Invisible man? (Cole, 2000).

Analizirajući fotografije skupine gej muškaraca iz San Franciska, autor knjige Gay Semiotics Hal Fischer sistematizirao je gej semiotiku pokazujući da mnogi odjevni kodovi (uglavnom modni detalji) razotkrivaju složen komunikacijski sustav izgrađen unutar načina odijevanja (Fischer, 2015.). U njegovom prikazu ne radi se samo o pojedinim odjevnim predmetima, već je važan način kako se odjeća i modni dodaci koriste te koji dio odjeće/tijela postaje mjesto gdje se smješta poruka: ovisno o tome koju stranu tijela označuje kao mjesto poruke (lijevo ili desno) takav će biti i sadržaj poruke koja će govoriti o identitetskoj i seksualnoj preferenciji kao naglašena aktivna ili pasivna očekivana uloga. U svojoj semiotičkoj analizi Fischer izdvaja tri temeljna označitelja gej identiteta, a koji se pojavljuju u 1970-im godinama u gej zajednici: džepna maramica / bandana, ključevi, naušnica / piercing. U odnosu na naušnicu i ključeve džepna maramica / bandana predstavlja razrađeni komunikacijski sustav s obzirom na razrađeni raster boja - značenja. Prema Fischeru ona se pojavljuje unutar leather subkulture iz praktičnih razloga jer kao uspostavljeni komunikacijski znak šalje jasnu seksualnu preferenciju kao poruku (Fischer, 2015). Upotreba ključeva i naušnica kao znakova nije dio precizno razrađenog sustava pa mogu biti nositelji nejasne poruke čime iskazuju ambivalentnosti. Podjela mjesta na tijelu (lijevu ili desnu stranu) vrijedila je i u slučaju naušnice označavajući aktivnu ili pasivnu preferenciju. Autor objašnjava da se naušnica pojavila kao dio temeljne gej semiotike, ali zbog heteroseksualnih shvaćanja u mnogim slučajevima bila je konfuzni znak seksualne preferencije.    

Na tragu spomenutih primjera zanimalo nas je na koji način su se na lokalnoj razini u novijoj povijesti manifestirali znakovi komunikacije unutar gej zajednice. U dosadašnjem istraživanju uglavnom smo na to pitanje dobili različite odgovore koji ukazuju da nije prakticirana i bila vidljiva razrađena semiotika na tragu Fischerove analize. Ipak, jedan od sugovornika prisjeća se kako se unutar skupine muškaraca s kojima je on provodio vrijeme pojavila marama u 1980-ih godinama u Splitu. Opisujući maramu sugovornik ističe da se radilo o maloj marami koja se inače veže uz vrat, no oni bi ju vezivali na lijevoj strani traperica - ''za kajiš lijevo''. Značenje koje proizlazi iz konvencije o označavanju tijela u gej kulturi (na lijevu i desnu stranu tj. aktivnu ili pasivnu) u ovom slučaju nisu bile poznate ovoj skupini muškaraca. Zapravo nošenje te marame označavalo je pripadnost "(…) nekoj svojoj grupi, izmišljenoj (…)". Za njegovo društvo ona je predstavljala znak istomišljenosti uz toleranciju prema gej sceni. Drugi pak sugovornici nisu prepoznavali istu maramu kao opći kod prepoznavanja unutar gej kulture već su ju vidjeli kao pomodni detalj koji je prihvatio dio muškaraca šire populacije.

Osim pitanja marame pokušali smo rasvijetliti urbani mit o naušnici na desnome uhu koja se povezuje s gej identitetom, ne samo lokalno već i šire na Zapadu. Iako se naušnica pojavljuje unutar gej kulture prema Fischeru već u 1970-ima, ova pojava bilježi se i ranije. Premda je teško provjeriti, usmena predaja prenosi da su krajem 1960-ih pa sve do početka 1980-ih gej muškarci koristili naušnicu na desnome uhu komunicirajući time vlastitu prirodu. Ta praksa na Zapadu se napušta u 1980-ima kada se piercing popularizira istovremeno kod gej i strejt muškaraca. Kao dio muške mode i odijevanja naušnica se pojavljuje i u ranijim povijesnim razdobljima. U doba renesanse naušnica se povezivala s "boemskim" životnim stilom. Portret Williama Shakespeare s naušnicom u lijevom uhu jedan je od popularnijih primjera iz toga razdoblja. Na lokalnom području, primjerice, u Zbirci slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt nalazi se portret muškarca Ivana Coppeta s naušnicom na desnom uhu. Slika potječe iz 1857. godine a nastala je u Zagrebu u doba bidermajera. U Dalmaciji, u Splitu i okolici u razdoblju od sredine 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća muškarci su ponekad na lijevom uhu nosili zlatnu naušnicu (vereta), a kasnije pod utjecajem Istoka i tzv. "moretinu".  Na području Rijeke naušnicu morčić nosili su sinovi jedinci, zatim pomorci na desnom uhu te ribari kao hamajliju. S druge strane naušnica se često nosila i zbog praktičnih razloga. Postoji podatak da su pomorci nosili zlatnu naušnicu kako bi se njom isplatili troškovi eventualnog pokopa. U 1980-ima naušnica je bila dio modnog trenda posebice unutar urbanih subkultura, primjerice: rock, pop i hip-hop kultura, a zadržala se tijekom 1990-ih. Na samom početku Domovinskog rata možemo primijetiti popularizaciju korištenja naušnice na jednom uhu i to kod pripadnika hrvatske vojske (uz crnu vrpcu na čelu, rokerske ili pankerske frizure, traperice, tenisice, Ray Ban naočale, križić na lančiću i majice s otisnutim krilaticama na engleskom jeziku), a njima je bila jedna od ikonografskih oznaka (Senjković, 2001:44). Jedan se vojnik prisjeća da je kompletna jedinica u Šibeniku probušila uši, od 50 do 18 godina, kod zlatara koji im je to učinio besplatno (Senjković, 2001:53-54).

   U razgovoru smo nastojali mapirati pojavu i odnos prema naušnici kod nas kao jednom snažnom i intrigantnom komunikacijskom kodu. Na primjer, jedan od sugovornika, kada je govorio o razdoblju 1980-ih, prisjeća se kako je čuo za priču da na desnom uhu naušnicu nose gejevi, a na lijevoj pomorci. Nepouzdan u takvu priču ističe da je  "(…) bila priča, ne znam da li je ona istinita, to nisam nikad dozna da li je istinita." S druge strane, drugi sugovornik se prisjeća kako se mit o gej naušnici ponovno javio sredinom 1990-tih godina. Internetski forumi potvrđuju postojanje ovog urbanog mita, o kojem nalazimo i dovoljan broj rasprava. Pojedini komentatori prepoznaju da je mit o naušnici bio "djelotvoran" 1980-tih godina u zapadnim zemljama te da se vjerovalo u njegov sadržaj. Pojedini komentatori tako kažu kako bi tek naknadno saznali, kroz zadirkivanja, da postoji uvriježeno mišljene o naušnici na desnom uhu kao gej oznaci, dok poneki tome ne pridaju takvu važnost.

U daljnjem istraživanju valja razmotriti kako se konstruira mit, kako se ovaj mit artikulira na intersubjektivnoj razini te kako je on utjecao na uspostavljanje lokacije naušnice (lijevo ili desno uho) kod gej ili strejt osoba. U tekstu Mit danas Roland Barthes objašnjava kako je mit način označavanja i poruka sama ( Barthes, 2010). Sadržaj mita je ono što se konzumira, ali kao vrijednost a ne kao istinitost. Istovremeno on ima naredbodavnu i prozivačku narav. Mit kao način označavanja i poruka na primjeru naušnice može se čitati kao povijesni pokušaj društvenog etiketiranja. Njegova namjera može se tumačiti kao izobličenje stvarnosti u kojoj se ističe i proziva upravo gej identitet s jedne strane, ali i kao težnja da vizualno uspostavi moguće načine coming out-a s druge strane. Možemo li ga shvatiti kao povijesnu metaforu za racionalizirani društveni strah od uništenja i poništenja postojeće društvene strukture ili kao oblik norme društvene isključivost? Umjesto zaključka možemo prenijeti stav jednog od sugovornika: "Odjevni kodovi u gej zajednicama predstavljaju kodirani razrađeni sustav koji računa na tajnovitost ali i priziva upućenost naših pogleda na jedan skoro proskribirani govor, a što nije samo kulturalna obaveza već afirmacija vrijednosti i priznavanje prava na takav vlastiti govor."

Popis literature:

Cole, Shaun. (2000). Don We Now Our Gay Apparel: Gay Man’s dress in the twentieth Century (Oxford: Berg), 59-69.

Fischer, Hal. (2015). Gay Semiotics. Cherry and Martin Los Angeles.

Senjković, Renata. (2009) Propaganda, mediji, heroji, mitovi i ratnici. Polemos 4 (2001) 2: 33-79

Barthes, Roland. (2010) Mit danas u Mitologije. Naklada Pelago, Zagreb